Pitao me je jednom jedan prijatelj da li bi vratila vrijeme ili bi ga
premotala unaprijed. Ja bi svoje premotala naprijed. Zašto? Zato kaj nemam za
čim žalit. Da realno mi je krivo za neke stvari, ali da bi ih mijenjala? Ne.
Nikada. Svaka moja greška ima smisla. Svaki moj korak ima smisla. Zbog svega
kaj je bilo, ja imam smisla. Treba probati učiti na svojim greškama. Treba
probati da ih više ne ponavljaš. Kažu ti da pametan uči na tuđim greškama. E da
mi je upoznati tog pametnog. Ne da ga nisam upoznala, nego nisam ni čula za
njega. Da li je netko čuo za njega? Ma di to postoji? Postoji li? Sumnjam.
Čisto sumnjam.
Možeš učiti samo na svojim greškama. Makar puno puta ne naučiš ništa.
Ponekad napraviš isto. Ma napravila sam isto milijun puta. I još ću milijun. I
nije mi krivo. Jer to sam ja. To su moje greške. Greške koje me stvaraju i
grade. Greške koje mi pomažu da sagledam stvari i da kažem da neke od njih i
nisu bile greške. Koliko god ti je bilo teško u životu to je uvijek imalo neki smisao.
U zadnje vrijeme dosta analiziram. Iz analizirala sam sve. I iz analizirala sam
ih sve. Koliko puta sam u životu plakala. Koliko puta patila. Ali svaka suza i
svaki put kad mi se steglo u grlu, u srcu, je imalo smisla. Sve, baš sve je
imalo smisla. Čitala sam jednom «jednom kad budemo stari nećemo se sjećati
stvari koje smo napravile već onih koje nismo» patiti ćemo za onim što nismo
probali. Jer što bi bilo da je bilo? Želite se pitati «Što bi bilo da je
bilo?». Ja ne. Ja ću pitati sad. Što može bit, a što ne. Pa neka ostanem
posrana. Neka ostanem sjebana. Neka. Al koliko to traje. Dan, dva, tjedan,
mjesec. Ma možda i godinu. Maksimalno. A onda opet, naprijed. Bitno je ne
živjeti u prošlosti. Bitno je ne pitati se što bi bilo da je bilo. Život je
sada. A samo sada možeš mijenjati stvari. I možeš mijenjati stvari samo za
sutra. Nema retrovizora. Samo naprijed. Uvijek. Zauvijek.
Sada sjedim doma i pišem i zadovoljna sam. Kako je volim pisati. Moj
psihijatar. Papir i olovka. Ili tastatura i ekran. Svira Stromae, Formidabe.
Pjesma me dira, jer je zapravo tužna. Priča o prekidu, o ljudskoj patnji. Ne
razumijem francuski, iako mi je to neostvarena želja, ali ni ne moram. Osim kaj
je, hvala Bogu, čovjek stavio i engleske titlove u video, da ih i nema,
shvatila bi ga od riječi do riječi. Jer tako predivno prenosi emociju, da ti ne
trebaju nikakvi titlovi. Ono što se meni sviđa u pjesmi je taj osjećaj snage i
nade. Usred pjesme on povisuje ton, dere se «formidabe» (predivno/a). Bila si
predivna, ja nisam. Ali on zna, bit će bolje sutra.
Ja živim za to. Za tu misao. Da je sutra novi dan. I da me ne mogu slomiti,
nitko i ništa. Jer sutra je novi dan. I plešem. Danas, kad nemam posao, kada mi
se čovjek s kojim bi voljela bit nije javio 3 tjedna, kada nemam nikakvu
konkretnu točku kojoj bi se mogla veseliti. Al jbg, nema veze. Ja plešem. Jer
sam tako sigurna da će sve bit ok. Ma ne ok. Nego bolje, još bolje nego danas,
a sigurno bolje nego jučer. Sretna. Plešem. Uživam. Plešem.
